II.

Kad bih zadjenuo razgovor o ovoj bijedi s gradskim stanovnicima, uvijek bi mi kazali: „O, to još nije ništa, obiđite Hitrovski sajam i tamošnja prenoćišta pa ćete vidjeti ‘zlatnu četu’.“ Jedan je šaljivdžija pripomenuo kako to više nije četa, nego pukovnija. Šaljivdžija je bio u pravu, ali bi točnije bilo reći da to nije ni četa ni pukovnija, nego moskovska armija od, po mome mišljenju, pedesetak tisuća ljudi. Uzgred budi rečeno, moskovski bi starosjedioci o gradskoj bijedi uvijek govorili s nekim zadovoljstvom, kao da se ponose time što oni sve to znaju. Isti sam takav odnos prema gradskim siromasima primijetio i u Londonu – i tamošnji su se starosjedioci gotovo hvalisali opisujući londonsku bijedu. „Pogledajte, molimo vas, kako je to u nas.“

I ja poželjeh vidjeti svu tu bijedu o kojoj su mi pričali. Više sam se puta bio zaputio prema Hitrovskom sajmu, ali svaki put osjetio bih nelagodu i sram. „Zašto idem gledati patnje ljudi kojima ne mogu pomoći?“ u meni bi se javio prvi glas. „Ako živiš ovdje i vidiš sve čari gradskoga života, tad pogledaj i ovo“, odgovorio bi drugi.

I tako se treće godine, jednog hladnog i vjetrovitog prosinačkog dana, zaputih prema žarištu gradske bijede, prema Hitrovskom sajmu. Bio je radni dan, oko četiri sata poslijepodne. Već sam kod Soljanke opazio kako je na ulicama sve više i više ljudi odjevenih u čudnu odjeću koja očito nije bila njihova, obuvenih u još čudniju obuću, ljudi izrazito nezdrave boje lica i, najvažnije, zajedničko svima njima, krajnje ravnodušnih prema svemu što ih okružuje. Najneobičnije odjeven čovjek, u odjeći koja ni na što nije nalikovala, kretao se sasvim slobodno, očito bez primisli o tome kako izgleda u očima drugih ljudi. Svi se ti ljudi kretahu u istom smjeru. Ne zapitkujući za put, koji nisamo poznavao, pođoh za njima i tako se nađoh na Hitrovskom sajmu. Ondje bijahu iste takve žene u poderanim kaputima, iznošenim haljama, čizmama i kaljačama, jednako neopterećene svojim izgledom, bez obzira na nakaradnost svoje odjeće. Žene su sjedile, trgovale koječim, hodale naokolo, prigovarale i psovale. Na sajmu bijaše malo ljudi. Bilo je jasno da je završio i ljudi se uglavnom kretahu mimo sajma i kroz sajam, u istom smjeru uz brijeg. Krenuh za njima. Što sam dalje odmicao, to se više ljudi na cesti kretalo istim putom. Prošavši sajam, na vrhu ulice dostigoh dvije žene, jednu staru i drugu mladu, obje u nečem otrcanom i sivom. Putem su razgovarale o nekom poslu.

Svaku suvislu riječ pratile su jedna ili dvije nepotrebne, sasvim neprilične riječi. One nisu bile pijane, nego zbog nečega zabrinute. Muškarci što su ih s obje strane bili zaobilazili nisu obraćali nikakvu pozornost na njihov meni sasvim čudan razgovor. Bilo je jasno da se na ovakvim mjestima uvijek tako govori. S lijeve strane bijahu privatna prenoćišta, i neki su u njih bili skretali, dok su ostali produžili. Popevši se na brijeg, nađosmo se na uglu ispred velikog zdanja gdje se zaustavila većina svjetine s kojom sam hodao. Po čitavom su pločniku ispred zgrade stajali i sjedili, i po pločniku, i na snijegu, sve sami takvi ljudi; desno od vrata – žene, lijevo – muškarci. Prođoh pokraj žena, pa pokraj muškaraca (i jednih i drugih bilo je nekoliko stotina) sve do kraja reda, gdje stadoh. Zgrada ispred koje su se okupili svi ti ljudi bijaše Ljapinsko besplatno prenoćište. Gomila ljudi čekala je da je puste. Prenoćište se otvaralo u pet sati poslijepodne. Većina ljudi koje sam putem bio prestigao u međuvremenu je isto tako došla do ovih vrata.

Zastao sam na kraju reda. Ljudi koji su stajali tik do mene stadoše me promatrati i pogledom hvatati moju pažnju. Dronjci koji su prekrivali njihova tijela bijahu svakojaki, ali izraz lica svakog od njih bijaše potpuno isti. U svakom se pogledu moglo pročitati pitanje: zašto si se ti – čovjek iz drugog svijeta – zaustavio ovdje kraj nas? Tko si ti? Samozadovoljni bogataš koji želi uživati u našoj bijedi, uteći od dosade i još nas k tome mučiti; ili si ti ono što nije i ne može biti – čovjek koji nas žali? Na svim je licima pisalo isto pitanje. Čovjek gleda u mene, uspostavi kontakt očima i spusti pogled. Htjedoh porazgovarati bilo s kim, ali se na to nikako nisam mogao odvažiti. Međutim, dok smo se šutke gledali, zbližiše nas pogledi. Bez obzira na to koliko nas je udaljio život, poslije dva-tri razmijenjena pogleda osjetismo da smo isti i uzajamna straha nestade. Najbliži mi je bio seljak s podbuhlim licem i riđom bradom, u poderanom kaftanu i kaljačama na bosu nogu. A bilo je osam stupnjeva ispod nule. Pogledi su nam se susreli tri ili četiri puta, i osjetih takvu bliskost da me više nije bilo stid razgovarati s njim, bilo bi me stid da nisam ništa rekao. Upitah seljaka odakle je, na što mi on spremno odgovori i mi zadjenusmo razgovor. Drugi su se približili. Seljak je bio iz Smolenska, došao je pronaći posao kako bi mogao kupiti žito i namiriti dadžbine. „Posla nema, danas su sve preuzeli vojnici pa se motam uokolo; Bog mi je svjedok – nisam jeo već dva dana“, reče bojažljivo i pokuša se osmjehnuti. Blizu stajaše zbitenšik (prodavač vrućeg pića od medovine s mirodijama). Pozvao sam ga. On nali seljaku čašu vrućeg pića koju ovaj spremno prihvati nastojeći ne izgubiti ni trunku topline tako što je na čaši grijao ruke prije nego što bi otpio. Dogodovštine, ili izmišljene priče o dogodovštinama, gotovo uvijek su iste: u početku je bilo posla, pa onda više nije, pa su u prenoćištu ukrali torbu s novcem i unutarnjom putovnicom1. Zato sada ne može napustiti Moskvu. Seljak mi je pričao kako se danju grije po krčmama, hraneći se komadićima kruha koje mu ponekad daju; noći provodi besplatno ovdje u Ljapunskom domu. Jedina mu je želja završiti u pritvoru pa čeka policijsku raciju da ga strpaju u zatvor, odakle bi ga u etapama2 otpravili u rodno mjesto. „Priča se da će u četvrtak biti racija“, rekao je, „i tad bi me trebali uhvatiti. Samo da mi je izdržati do četvrtka.“ (Zatvor i etape za njega su bili obećana zemlja.)

Dok mi je on govorio, trojica iz gomile potvrdila su njegove riječi i dodala da su i oni u istoj situaciji.

Mršav se mladić, blijeda lica i duga nosa, u košulji podrapanoj na ramenima preko koje nije imao ništa, s kapom bez štitnika, bočno probijao kroz gomilu prema meni. Tako je jako neprekidno drhtao da se sav tresao, ali se ipak nastojao prezrivo smiješiti seljakovim riječima gledajući me u oči, jer je valjda mislio kako će time pokazati nadmoć. I njemu sam ponudio vruće piće, i on je isto tako primio čašu grijući na njoj ruke. Tek što je progovorio, već ga u stranu gurnu neki krupni, crni čovjek grbava nosa, u cicanoj košulji i prsluku, bez kape. Grbonosi također zatraži piće. Zatim priđe visoki starac bujne brade u teškom kaputu opasanom užetom, u opancima, pijan. Zatim netko niska rasta s podbuhlim licem i suznim očima, u smeđoj nankinškoj košulji i podrapanim hlačama, tako da su mu gola koljena stršila kroz rupe i klecala od hladnoće. Taj nije mogao smiriti drhtave ruke i sve je prolio po sebi. Stadoše ga psovati, ali on se samo žalosno smiješio i drhtao od studeni. Zatim pogrbljena nakaza u prnjama i iznošenim cipelama na bosu nogu, zatim nešto oficirsko, zatim nešto duhovna zvanja, zatim nešto čudno bez nosa – sve gladno i promrzlo, usrdno i pokorno, zbijalo se oko mene moleći me vrući napitak. Popili su sve što je prodavač imao. Jedan me zamolio novac; ja sam dao. Zamoli me i drugi, i treći, i oko mene se stvori zagušujuća gomila. Nastade gužva s naguravanjem. Domar iz susjedne kuće viknu na gomilu ispred njegova ulaza i ljudi se pokorno raziđoše. U gomili su se pojavili pokrovitelji koji su me stavili pod svoju zaštitu – željeli su me izbaviti iz gužve, ali se gomila, prije rastegnuta duž pločnika, sad već sva skupila oko mene. Svi su me gledali i prosili, svako lice bilo je jadnije, izmučenije, poniznije od ostalih. Razdijelih sve što sam imao sa sobom: otprilike dvadeset rubalja. Zajedno s gomilom uđoh u prenoćište.

Prenoćište bijaše ogromno. Imalo je četiri odjeljenja. Gornji katovi bili su namijenjeni muškarcima, a donji ženama. Uđoh u žensko odjeljenje, odnosno veliku prostoriju prepunu ležajeva na kat nalik na one iz vagona trećeg razreda. Ulazile su žene, čudne, raščupane, mlade i stare, u poderanim opravama i zauzimale mjesta, neke gornja, neke donja. Poneka bi se starica križala i molila za osnivača ovog doma, druge bi se smijale i psovale. Produžih gore. Ondje su se isto tako razmještali muškarci; među njima opazih jednog od onih kojima sam dao novac. Vidjevši ga, silno sam se posramio, i ja požurih prema izlazu. Iz doma izađoh osjećajući posvemašnju krivicu te krenuh natrag svojoj kući. Kod kuće sam se uspeo po stubištu prekrivenom tepihom i ušao u predsoblje, gdje je pod bio prekriven suknom. Tamo skinuh bundu, nakon čega uslijedi večera od pet sljedova koju posluživahu dvojica lakaja u frakovima, s bijelim kravatama i bijelim rukavicama.

Prije trideset godina u Parizu vidio sam kako su čovjeku ispred tisuća promatrača odrubili glavu na giljotini. Znao sam da je taj čovjek bio užasni zlotvor; znao sam sve te argumente što ih ljudi tolike vjekove pišu kako bi opravdali takve postupke; znao sam da su to učinili namjerno, svjesno; ali u trenutku kad se glava rastala od tijela i pala u sanduk, zastenjao sam i shvatio ne umom, ni srcem, već čitavim svojim bićem, da svi ti argumenti koje sam slušao u prilog smrtnoj kazni nisu ništa drugo nego zla besmislica, da je bez...