Predgovor autorice povodom desetogodišnjice objavljivanja knjige

Nedavno sam shvatila da Jedi, moli, voli nisam pročitala već deset godina.

Zanimljiva spoznaja, jer sam tih istih deset godina govorila o toj knjizi – predstavljala sam je, objašnjavala, branila, tumačila njezin smisao, a ne­rijetko se i šalila na njezin račun. No, nisam je čitala sve otkako sam završila s uređivanjem konačne verzije rukopisa, nekoliko mjeseci prije nego što je objavljena u siječnju 2006. godine.

Ništa neuobičajeno. Ne poznajem mnogo pisaca koji ponovno čitaju svoje knjige nakon što su ih napisali. Katkad je to zbog nelagode (svi smo u retrospektivi skloni posramiti se svojih riječi), katkad zbog dosade (već znamo kako priča završava!), a katkad samo zato što smo se prihvatili drugih projekata.

Ali s knjigom Jedi, moli, voli imala sam osjećaj da je nemam zašto čitati jer više zapravo nije moja. Stvar je u tome da je vrlo brzo nakon objavljivanja svijet progutao knjigu Jedi, moli, voli i prisvojio je – kako bi je volio, mrzio, oponašao i parodirao.

Nakon što mi je knjiga postala tako iznenađujuće velik bestseler, oglašivači su se frazom »Jedi, moli, ____« počeli koristiti za reklamiranje svega i svačega. (Jedi, moli, kupuj! Jedi, moli, skijaj! Jedi, moli, pij! Jedi, moli, laj!) Putničke su je agencije pretvorile u kravu muzaru (sad možete ići na putovanja »Jedi, moli, voli« širom svijeta – iako, usput rečeno, službeno nisam odobrila nijednu od tih reklama, premda mi je uvijek drago kad ljudi putuju). Hollywood je moju priču pretvorio u film u kojem su mog supruga i mene itekako unaprijedili Julia Roberts i Javier Bardem. (Tužna je istina da moj suprug i ja zapravo ne izgledamo kao Julia Roberts i Javier Bardem. Čak ni na prigušenom svjetlu. Ali film mi se ipak svidio. Ne, čekaj malo – upravo mi se zato i svidio...) U dvadeset prvoj sezoni Simpsona nakratko smo vidjeli Marge kako čita Jedi, moli, voli; Tina Fey našalila se s njom u seriji Televizijska posla; Raj i Penny čitali su je u Teoriji velikog praska. A što je najslađe, jednoga dana prije nekoliko godina djevojčica koja s mojom nećakinjom ide u treći razred osnovne došla je u školu s izvještajem o prehrambenim navikama svoje kornjačice, kojem je dala veličanstveno ime »Jedi, sjeckaj, kakaj«.

Da, ta je knjiga definitivno zaživjela vlastitim životom.

Neke reakcije na Jedi, moli, voli smatrala sam divnima, neke su bile neugodne, a neke velikim dijelom i neshvatljive – ali sve su me začudile. Činilo se da su milijuni žena knjigu iskoristile kao priručnik za oporavak nakon slomljenog srca i duhovnih traženja, što mi je bilo dirljivo i veličanstveno. Nastojala sam im biti što dostupnija, u duhu prijateljstva i globalnog sestrinstva, ali ponekad nisam uspijevala ovladati bujicom. Tijekom posljednjih deset godina morala sam naučiti postaviti granice u odnosima s ljudima, a vjerujte mi, postavljanje granica nikad mi nije išlo od ruke. Isto sam tako morala naučiti održavati ravnotežu između čuvanja svoje privatnosti (što mi nikad prije nije predstavljalo problem) i javne dostupnosti (što nikad prije nije zanimalo druge). Morala sam dokučiti kako da nastavim pisati i objavljivati knjige čak i nakon meni zastrašujućih zbivanja koja su popratila objavljivanje Jedi, moli, voli. I morala sam naučiti kako reći ne mnoštvu novih i fantastičnih prilika uključujući, primjerice, priliku da vodim vlastiti televizijski reality show.

Proteklo je desetljeće svakako bilo kaotično. Usred tog tornada odlučno sam nastojala ostati što postojanija i što više pri zdravoj pameti. Ta je postojanost djelomično proizlazila iz toga što sam, na svu sreću, bila prikladne dobi (oko trideset pete) i u prikladnom odnosu (sretan drugi brak) kad sam doživjela uspjeh. Zdrav sam razum djelomično zadržala i stoga što sam već proživjela vlastitu verziju ludila, i nikad više nisam željela zaroniti u te mračne i uznemirujuće vode. Ljudi mi često kažu: »Zacijelo vam je život postao ludnica nakon što ste objavili Jedi, moli, voli!«, na što im ja uvijek iskreno odgovaram: »Nije, dragi moji, ludnica se u mom životu događala prije te knjige, u mojim dvadesetima.« (I, usput rečeno, hvala Bogu da ni­tko od vas to nije vidio.)

Oboružana smirenošću i zdravim razumom, koliko sam od jednog i drugog uspjela prizvati, nikada nisam prestala biti zahvalna toj knjizi na svemu onome što mi je donijela. Ali, usprkos zahvalnosti, naučila sam i zadržati nekoliko centimetara zaštitnog sloja između sebe i... svega toga. Tako se jednostavno osjećam sigurnije i spokojnije i to je vjerojatno najbolje objašnjenje koje mogu ponuditi kad je riječ o tome zašto Jedi, moli, voli nisam pročitala već više od deset godina.

No, pripremajući se za desetu obljetnicu objavljivanja, naposljetku sam sjela i pročitala je.

I to je iskustvo za mene bilo čudesno.

***

Kao prvo, toliko sam toga zaboravila!

Ta knjiga memoara pripovijeda o dalekim putovanjima i istraživanju tije­kom godine dana, ali već mi je dosad iz sjećanja pobjeglo cijelo mnoštvo detalja. (To je, usput rečeno, dobar argument u prilog zapisivanju događaja iz života.) Mislim da sam tijekom posljednjih deset godina cijelo iskustvo Jedi, moli, voli svela isključivo na pizzu, pizzu, pizzu. Što znači da je bilo ljudi i događaja i prizora (pa čak i obroka!) koje sam potpuno zaboravila. Zaboravila sam tjedan koji sam provela na Siciliji, gdje sam cijelo vrije­me nepoznate ljude na ulicama ispitivala kamo bih idući put trebala otići jesti. Zaboravila sam neke nijanse duhovitih razgovora koji su me nagnali na promjene i koje sam u Indiji vodila s prijateljem Richardom iz Teksasa – koji nažalost više nije s nama. Zaboravila sam putovanje Balijem na koje sam se bila uputila sa svojim indonezijskim prijateljem Yudeom.

Zaprepastila sam se shvativši koliko sam svijeta vidjela tijekom te godine i koliko sam imala sreće što sam ga vidjela. Neki su kritični prema mojoj knjizi velikim dijelom i zbog toga mog nevjerojatnog privilegija, i moram reći da to razumijem. Žena koja je otišla na to putovanje imala je čudesno puno sreće – sretna je k’o sâm vrag. Dok sam ponovno čitala priču o tom putovanju, shvatila sam to dublje nego ikada prije, jer tko uopće radi takvo što? Tko ima dvanaest slobodnih mjeseci koje može provesti jurcajući svijetom? Tko je dovoljno slobodan i ima novca za takve stvari? Tko na raspolaganju ima duge tjedne za lutanje Italijom i učenje novog jezika? Tko na raspolaganju ima duge mjesece za meditiranje u Indiji i Indoneziji s najvećim svjetskim učiteljima?

Tijekom godina mnogi su mi ljudi govorili: »Kad bih samo i ja mogao učiniti to isto«, ali dok sam ponovno čitala Jedi, moli, voli, pomišljala sam: »Željela bih učiniti to što sam tada učinila! Kakva sjajna pustolovina!«

Drugim riječima, mislila sam da sam bila zahvalna za to iskustvo, ali možda nisam bila dovoljno zahvalna. Trebala bih ljubiti tlo svaki božji dan za sve ono što sam mogla raditi tijekom te nevjerojatne godine slobode, samoistraživanja i putovanja.

Ali čitajući knjigu ponovno, shvatila sam i da je jedan od razloga zašto sam te godine bila toliko slobodna bio taj što mi je život bio prava ludnica. S lakoćom sam mogla sve ostaviti za sobom, jer nisam imala bogzna što ostaviti. Ništa nisam posjedovala, jer sam sve izgubila u razvodu. Nisam bila u ljubavnoj vezi, jer sam svaku uništila. Nisam imala posao, jer sam dala otkaz. Sve je bilo u kaosu, sve se vrtložilo, a ja sam bila tako vraški tužna.

Zaboravila sam koliko sam bila tužna.

Jednostavno rečeno: nisam se baš sjajno osjećala prije nego što sam otišla u Italiju. Bila sam tako depresivna da nisam mogla ni jesti, ni spavati i jedva sam funkcionirala. Bila sam omamljena od antidepresiva, tableta protiv anksioznosti i tableta za spavanje. Bila sam mršava kao pas lutalica. Zglobovi, mišići i probava nisu mi bili u najboljem stanju, stoga me stalno nešto boljelo. Sve u mom životu izazivalo mi je tjeskobu, a od nje su mi ruke podrhtavale kao beskućniku.

Sve sam to bila zaboravila. Hoću reći, pamtila sam te događaje u sasvim općenitom smislu, ali sam zaboravila zastrašujuće intimne detalje o svojoj tuzi, koju sam velikim dijelom opisala na stranicama knjige. Bila sam zaboravila mučan stid koji sam osjećala zato što mi je brak propao i zato što sam pala na ispitu života. Kad je riječ o mom odnosu s Davidom, bila sam zaboravila kako je to voljeti nekoga tko ti ne uzvraća ljubav. Bila sam zaboravila kako je to kad nemaš nimalo povjerenja u sebe.

Puno je vremena prošlo otkako sam bila tako tužna pa sam vjerojatno zato iz sjećanja izbrisala tu bijednu verziju sebe. Što je možda i dobro. Možda se ne želimo cijelog života prisjećati najtežih trenutaka. (Drugim riječima, možda je to argument protiv zapisivanja onoga što nam se događa.)

Ali ono što me doista zaprepastilo kod osobe koja je napisala Jedi, moli, voli jest to što se očito osjećala vraški starom. To me najviše iznenadilo – koliko sam puta na tim stranicama spomenula ­riječ stara, govoreći o sebi.

Kako bi vam bilo jasnije o...